Isprva Marija nije pridavala tome značaj.
Miloš je imao samo nekoliko nedelja kada je prvi put primetila — voli da zavuče lice u jastuk. Leži, kao mali klupko, ručice ispod grudiju, nogice savijene, nos sakriven.
— Vidi, — nasmejala se, snimajući video. — Naš sin igra skrivača!
Ali kasnije, kada je ponovo gledala snimak, smeh je zamenila zabrinutost. Četrdeset minuta — ni pokreta. Samo je ležao, zavučen licem u dušek.
— Miloše! Dođi ovamo, — pozvala je muža.
On je izašao, pospan, sa šoljom kafe.
— Ma samo mu je tako udobno, Marija. Ne brini.
Ali ona je brinula.
Svakim danom dečak se ponašao sve čudnije. Čim bi ga položila — savijao bi se i krio lice. Čak i dok je spavao. Čak i kada bi ga uzimala u ruke. Kada je pevala — nije gledao. Kada se smejala — nije reagovao.
Jednog dana shvatila je: ni jednom nije pogledao u njene oči.
Do trećeg meseca Marija skoro nije spavala. Noćima je sedela pored kreveca, slušala njegov dah, bojeći se da jednog dana neće čuti.
— Nešto nije u redu, — šaptala je.
— Samo si umorna, — uzdahnuo je Miloš.
Ali nije video kako Miloš drhti na svetlo, kako plače kada ga uzme neko stran.
Tog dana Marija je odlučila da izvede sina u park. Možda će mu svež vazduh pomoći.
Sunce je milovalo travu, oko njih su se smejala deca, jurila za sapunastim mehurićima. Sedela je Miloša na ćebe — podigao je glavu, pogledao ka zvucima… i odmah zavuče lice u tkaninu.
Prolazio je pas, zvonili zvončići, neko je svirao gitaru. A Miloš — kao u kokonu.
Marija je osetila kako joj panika raste.
Uveče je pretraživala sajtove, čitala tuđe priče — „senzorna osetljivost“, „rani znaci autizma“. Sve je zvučalo strašno, ali srce joj je govorilo: nije to u pitanju.

Kasno noću, kada se sin ponovo okrenuo licem dole i prestao da se pomera, nije mogla da izdrži.
— Dosta. Zvaću lekara.
Glas joj je drhtao:
— Moje dete stalno skriva lice… Ne reaguje, ne gleda, ne osmehuje se.
— Dovedite ga ujutru, — odgovorila je medicinska sestra. — Pogledaćemo.
Jutro je trajalo dugo kao nikada.
U autu je Marija držala Miloša u naručju, ne skrećući pogled.
U klinici su ih primili odmah. Mlada lekarka, blagog glasa, pažljivo je pregledala dečaka: proverila mišiće, vidni kontakt, reflekse. Potom je uzela zvečku i protresla je s desne strane. Nema reakcije. S leva — tišina.
— Da li je ikada reagovao na glasne zvuke? — upitala je lekarka.
Marija je odmahnula glavom.
Lekarka je postala ozbiljna.
— Moramo da proverimo sluh. Moguća je urođena nagluvoća.
Te reči su kao da su probile vazduh.
— Znači… ne čuje? — izustila je Marija.
— Još ne znamo tačno. Ali ako dete ne čuje, često se zatvara od sveta. Sakriva se — ne od vas, već od tišine.
Posle dva sata sve je bilo jasno.
Rezultati su pokazali: bilateralna senzorineuralna nagluvoća. Teška.
— Ali došli ste na vreme, — rekla je lekarka. — Možemo da pomognemo. Najvažnije je — ne ostaviti ga u tišini.

Marija je držala Miloša u naručju, ljubila ga po temenu, suze su padale na njegove kose.
— Pokazaćemo mu ovaj svet. Obavezno.
Prve nedelje sa aparatima bile su teške. Plašio se zvukova — frižidera, vetra, njenog glasa. Svaki dan sve iznova.
Ali ona nije odustajala. Sedala bi pred njega i ponavljala:
— Zdravo, Miloše. Mama je ovde. Volim te.
I jednog dana, posle mesec dana, okrenuo je glavu. Njegove oči su je pronašle.
I po prvi put — osmehnuo se.
Marija je prekriila usta dlanovima.
— Čuo je… — šaptala je.
Od tada Miloš više ne skriva lice.
Samo se više ne boji sveta.
Jer sada mu svet govori — glasom ljubavi.