Muškarac je zamolio da mu ostave nekoliko minuta da se oprosti od svog psa, kojem je preostalo samo nekoliko trenutaka života — i tada je veterinar primetio nešto neverovatno.
Kažu da nam životinje često znače više nego ljudi. Njihova ljubav je bezuslovna — bez osude, bez očekivanja. Vide nas onakvima kakvi jesmo i vole nas takve. Zato ih izgubiti znači izgubiti deo sebe.
Muškarac je tiho sedeo u veterinarskoj ordinaciji, ne mogući da prihvati stvarnost. Pred njim je ležao njegov verni prijatelj — pas koji je sa njim prošao kroz sve radosti, sve tuge, sve usamljenosti. Životinja je uvek delovala kao da ga razume bez reči, reflektujući njegove emocije poput ogledala duše.
Veterinari su učinili sve što su mogli. Smireno su mu objasnili da nema više leka, da je bol neizdrživa i da je jedino što ostaje — iz milosrđa, prekinuti patnju psa. Za muškarca su te reči bile nepodnošljive — kao da su njemu i njegovom dragom prijatelju izrekli smrtnu presudu.
Zamolio je da ga ostave nekoliko minuta samog.
Sedeo je pored psa, obuhvatio ga i šapnuo drhtavim glasom:
„Oprosti mi, prijatelju… za svaki put kada nisam bio tu, za svaki trenutak koji sam uzeo zdravo za gotovo. Dao si mi sve. Ne znam kako da živim bez tebe. Molim te, ne odlazi…“
Pas je podigao svoje umorne šape i pažljivo ih položio na čovekova ramena, kao da pokušava da ga uteši. Muškarac je zaplakao, čvrsto grleći svog prijatelja, a suze su mu padale na krzno psa.
I tada se dogodilo nešto neočekivano.
Oči psa, koje su još tren pre izgledale beživotno, otvorile su se i posvetlele bistrim, živim pogledom. Izdao je tih zvuk, polu-groktanje, polu-jecaj, a zatim polako podigao glavu i liznuo suze sa lica vlasnika.
Veterinari su zapanjeno stajali, razmenjujući neverične poglede. Puls psa se stabilizovao, disanje je postalo snažnije — kao da je sama životna energija ponovo prostrujala.
Glas muškarca je drhtao od nade:
„Da li je ovo čudo? Oporavio se? Molim vas, recite mi da će živeti…“
Ali lekari su znali bolje. Ponekad, pred sam kraj, vraća se poslednja iskra snage — poslednji talas ljubavi pre oproštaja.
Odlučili su da odlože proceduru.
Te noći muškarac nije skidao pogled sa svog psa. Životinja je ležala tiho pored njega, stavivši glavu na njegove noge, i disala mirno — konačno oslobođena bola.
I u tišini noći, bez borbe, bez tuge, otišao je sam —
nežno napustivši ovaj svet i oslobodivši svog voljenog vlasnika doživotnog osećaja krivice.