Provela sam dvadeset tri godine svog života verujući da će rinoplastika konačno izbrisati sve okrutne reči koje su me proganjale još od detinjstva. Međutim, kada sam se vratila kući, zatekla sam sve zidove potpuno prazne, bez ijednog ogledala, i svog muža sa izrazom lica čoveka koji je mislio da me je zauvek izgubio.
Gotovo čitavog života verovala sam da moja vrednost zavisi od samo jednog detalja na mom licu. Ne od mog osmeha, ne od mog pogleda, niti od načina na koji se smejem, već isključivo od mog nosa.
Već sa dvanaest godina znala sam napamet sve pogrdne nadimke kojima su me vršnjaci nazivali. Neki su pokazivali izvesnu dozu mašte, dok je većina bila jednostavno okrutna. U školi sam naučila da hodam praveći se da ne čujem njihova zadirkivanja, da prepoznam koji profil izgleda manje upadljivo na fotografijama i da sistematski izbegavam grupno fotografisanje. Kad god bi neko iznenada podigao fotoaparat, instinktivno bih okrenula glavu. Te navike ostale su sa mnom dugo nakon završetka školovanja. Ljudi su mislili da sam stidljiva, ali istina je bila da sam samo pokušavala da se sakrijem.
Sve se promenilo kada sam upoznala Marka. Na našem trećem sastanku, nakon što sam po ko zna koji put okrenula glavu, nasmešio se i priznao da je to primetio. Kada sam mu se izvinila što ga teram da gleda u takav nedostatak, iznenađeno mi je odgovorio da je zapravo posmatrao moje oči. Nisam mogla da mu poverujem, a ipak sam osećala da je potpuno iskren. Upravo to mi je najteže padalo: želela sam da verujem njegovim rečima, ali nisam imala snage da prevaziđem sopstvenu nesigurnost.
Tokom narednih godina svakih nekoliko meseci ponovo bih pokretala temu operacije. Markov odgovor uvek je bio isti: podržaće me ako će mi to pomoći da budem srećna, mada se nadao da ću jednog dana moći da vidim sebe njegovim očima. Ja to nisam uspevala. Zato sam otvorila poseban štedni račun i na njega uplaćivala novac od svakog prekovremenog rada, svakog rođendanskog poklona i svakog povraćaja poreza. Marko je znao za to, ali mi se nikada nije protivio.
Kada sam konačno zakazala datum operacije, poljubio me je u čelo i obećao da će biti tu kada se probudim. I održao je obećanje. Nakon anestezije osećala sam težinu i pritisak u licu, ali mi je njegov stisak ruke ulivao dubok osećaj smirenosti.
Tokom vožnje kući neprestano me je pitao da li mi je udobno i da li mi treba vode. Smešila sam se ispod zavoja, uverena da je samo uznemiren zbog upravo završene operacije.

Ali čim sam zakoračila u kuću, prizor koji sam zatekla ostavio me je bez daha.
Veliko ogledalo iznad kamina u dnevnoj sobi nestalo je, a na zidu su ostale samo dve prazne kukice. Nestalo je i ukrasno ogledalo iz hodnika, kao i ono u kupatilu. Čak je i staro ogledalo u punoj visini, koje sam čuvala još od studentskih dana u spavaćoj sobi, nestalo, dok su vrata ormara sa ogledalima bila pažljivo prekrivena velikim belim čaršavima. Svaki odraz bio je uklonjen.
„Šta se dogodilo?“, upitala sam Marka drhtavim glasom. „Gde su nestala sva ogledala?“
Spustio je pogled prema podu.
„Nisam mogao da ih ostavim.“
„Šta hoćeš da kažeš?“
„Još uvek ne smeš da se pogledaš.“
Pokušala sam da ostanem smirena i podsetila ga da me je hirurg upozorio na postoperativni otok, ali užas u njegovim očima i drhtanje njegovih ruku govorili su nešto sasvim drugo. Kada sam pokušala da dodirnem zavoje, izvan sebe je povikao:
„Molim te, nemoj!“
U tom trenutku kroz glavu mi je prošla jeziva pomisao: lekar me je lagao, medicinske sestre su mi se smešile samo iz sažaljenja, a Marko je već video užasan rezultat operacije.
Baš kada sam osetila da mi noge klecaju od očaja, neko je snažno pokucao na ulazna vrata.
Na pragu su stajali Jelena, koordinatorka za brigu o pacijentima u klinici, i Nikola, rukovodilac odeljenja intenzivne nege. Njihova lica odmah su odavala ozbiljnost onoga što se dogodilo.
„Došli smo da vam se izvinimo zbog strašne greške“, rekla je Jelena zadihano. „Vaša operacija je prošla odlično, gospođo Milice, ali kada je vaš suprug ušao u sobu za oporavak, zbog zamene identiteta pacijentkinja, medicinski karton je greškom bio postavljen pored pogrešnog kreveta.“
U prostoriji je zavladala zaglušujuća tišina.
„Ta druga pacijentkinja“, nastavio je Nikola tihim glasom, „imala je ozbiljne komplikacije tokom operacije i zadobila je teške povrede i velike podlive na licu. Vaš suprug je pomislio da gleda vas.“
Marku su se ramena odjednom spustila.
„Stajao sam pored nje, držao je za ruku i ponavljao joj koliko je volim… Mislio sam da moram da se oprostim od svoje supruge.“
U tom trenutku shvatila sam zašto je uklonio sva ogledala iz naše kuće. Nije osećao gađenje prema mom izgledu. Plašio se da ću videti ono što je on u svojoj glavi zamišljao kao užasnu sliku i poverovati da sam uništila sopstveni život. Samo je želeo da mi pokloni još jedan dan bez suočavanja sa surovošću sveta.
Jelena je obrisala suzu i dodala da hirurg ima poruku za mene:
„Recite gospođi Milici da se oporavlja upravo onako kako je očekivano: ima otok i nekoliko modrica, ali sve je potpuno u granicama normale.“
Uprkos svemu, prasnula sam u smeh. Bio je to nervozan, gotovo oslobađajući smeh. Marko mi se pridružio, sve dok oboje nismo zaplakali od olakšanja, konačno oslobađajući svu onu nepodnošljivu napetost.
Nedelju dana kasnije skinuli su mi zavoje. Hirurg mi je pružio ogledalo, a Marko je odmah skrenuo pogled, uplašen, ali sam ga nežno dodirnula po ruci i umirila ga, rekavši da slobodno može da pogleda.
Podigla sam ogledalo. Sa druge strane nije bila savršena žena, već poznato i spokojno lice koje prvi put nije tražilo razlog da mrzi samo sebe.
Nekoliko meseci kasnije, ogledala u dnevnoj sobi, hodniku i kupatilu ponovo su bila na svojim mestima. Život je delovao kao da se vratio u uobičajene tokove, a ipak ja više nisam bila ista osoba.
Promenila sam svoj nos, ali je Marko promenio način na koji gledam sebe. Dvadeset tri godine moj odraz određivao je moju vrednost, ali od tog dana više nikada neće imati poslednju reč.