Kišno jutro koje je delovalo sasvim obično!: Sve dok zbog poklona jedne devojčice nisam osetio kao da je Milica ponovo pored mene

U svojoj sedamdeset petoj godini, moji dani su dobili predvidljiv ritam. Kuvana ovsena kaša sa šargarepom, kafa bez kofeina, prvo čitanje čitulja, a zatim šetnja do parka kako bih seo na klupu koju smo Milica i ja nekada delili. Ta rutina je držala prazninu pod kontrolom, a razgovor sa sećanjem na nju činio se kao jedini deo dana koji je imao smisla. Život je postao niz ponovljenih pokreta, tihi omaž onome što je nekada bilo.

Ipak, jednog kišnog jutra, ta rutina se prekinula. Ispred mene se pojavila devojčica, stara najviše pet godina, umotana u pleteni džemper, pantalone i jarkocrvene čizmice. Predstavila se kao Lana i bez oklevanja je položila svoju jaknu preko mojih kolena kako bi me zaštitila od kiše. Na jakni je bilo izvezeno zlatno slovo „M“ i mali hrastov list – verna slika Miličine jakne od pre nekoliko decenija. Srce mi je zaigralo. Nekako je ovo dete postalo most ka prošlosti za koju sam mislio da je zauvek izgubljena.

Sledeći dani više nisu bili obični. Tražio sam Lanu i njenu baku, odlučan da saznam priču koja stoji iza te jakne. Svaki korak dalje od moje klupe, a ka nekoj akciji, bio je korak van usamljenosti koja me je godinama proždirala. Prvi put posle decenija, život se činio nesigurnim, ali živim, punim mogućnosti i nade.

Konačno, u domu za stare, ponovo sam se sreo sa Milicom. Godine nesporazuma, bola i razdvojenosti provalile su iz nas u bujici emocija. Nežno smo se pomirili, deleći suze i uspomene, dok se Lana privijala uz nas oboje kao živa nit naše porodice. Mala jakna, slatkiši i toplina ponovnog susreta podsetili su nas da se ljubav, jednom izgubljena, može ponovo pronaći ako postoje strpljenje i hrabrost.

Pet godina kasnije, naš dom je bio ispunjen smehom, svežim cvećem i zajedničkim rutinama koje više nisu bile prazne, već ispunjene ljubavlju. Lana je izrasla u bistru i pametnu devojčicu, Milica je pevušila u kuhinji, a ja sam se brinuo o bašti. Od čoveka koji je nekada na klupi u parku čekao prošlost, ponovo sam postao otac, deda i suprug. Život se vratio – ne predvidljiv, ali beskrajno lepši.

Понравилась статья? Поделиться с друзьями: