Kada je moj suprug prerano preminuo, njegovoj ćerki je bilo svega pet godina.
Od tada su sve brige o njoj pale na mene. Ponašala sam se prema njoj kao prema sopstvenom detetu: hranila je, lečila, pomagla oko škole, provodila noći pored njenog kreveta. Kasnije sam je podržavala pri upisu na fakultet, pomagla i rečju i delom.
Danas moja usvojena ćerka ima trideset godina. Svi ti godine bila je uz mene, ali u poslednje vreme sam primetila promene — postala je udaljena i hladna. Brinula sam se: možda je umorna od brige o meni, možda sam joj postala teret?
Jedne večeri se vratila kući i rekla:
— Spakuj stvari. Za početak ponesi samo najpotrebnije.
Nisam razumela šta se dešava:
— Kuda idemo? — upitala sam.
Ona je ćutala. Spakovali smo kofer, a ja sam tiho plakala kroz čitav put, misleći da me vodi u dom za stare. U grudima mi je stajala knedla — da li su godine moje ljubavi i podrške zaboravljene?
Ali automobil se zaustavio ispred velike dvospratne kuće. Obrisala sam suze i izašla. Preda mnom je bio uredan vrt, beli fasad, prostrani prozori i negovan dvorište.
Ćerka me pogledala i tiho rekla:
— Mama… ovo je sada naš dom. Uvek si sanjala o ovome. Dugo sam štedela da ti ispunim san. Izvini što sam bila hladna — sve sam krila zbog iznenađenja. Hvala ti za sve što si učinila za mene.
Stajala sam zatečena, ne verujući svojim očima. Suze su mi tekle niz obraze, ali ne od bola — bile su to suze radosti. Shvatila sam da njena ljubav nikada nije nestala, samo je našla svoj poseban oblik izraza.