Jednog jutra, probudivši se, sa iznenađenjem sam primetila da je pelena mog deteta već čista, a flašica prazna. Kada sam shvatila šta se dešavalo tokom noći, ostala sam bez teksta.
Ja sam samohrana majka, živim sama i sama odgajam svog osmomesečnog sina. On je veoma živahan — uvek u pokretu, uvek se budi usred noći.
Ali jednog jutra desilo se nešto čudno. Primetila sam da se nije nijednom probudio. Kada sam otišla da mu promenim pelenu, zastala sam — bila je već čista. Njegova flašica takođe je bila prazna.
Isprva sam pomislila da sam možda ustajala noću, a da se toga jednostavno ne sećam.
Ali narednog jutra sve se ponovilo — opet čista pelena, opet prazna flašica. I opet nisam imala sećanja na to. Tada sam počela da brinem.
Možda sam mesečarila? To je bilo jedino objašnjenje koje je imalo smisla. Noć za noći moj sin je mirno spavao, a svakog jutra sve je bilo sređeno. Na kraju sam odlučila da ne idem na spavanje i da saznam šta se zapravo dešava.
Nisam spavala celu noć — i ono što sam videla ostavilo me je bez daha.
Kada sam konačno saznala istinu, nisam mogla da verujem svojim očima.
Te noći, dok sam tiho nadzirala, videla sam svoju šestogodišnju ćerku kako tiho ulazi u sobu svog mlađeg brata.
Sa neverovatnom pažnjom i preciznošću za svoje godine, promenila mu je pelenu, a zatim nežno dala flašicu.
Nije bila pospana, niti umorna — kretala se mirno, kao da to radi već mnogo puta.
Bilo je jasno da je ovo postala njena tajna navika — tačno je znala šta treba da uradi.
Kada je primetila da ne spavam, stidljivo me je pogledala i rekla:
„Samo sam htela da ti pomognem, mami… da ti možeš da spavaš.“
Moje oči su se napunile suzama.
Bez mog znanja, moja mala devojčica mi je tiho pomagala tokom noći — kao mala mama, brinući o svom mlađem bratancu dok sam ja spavala.